Svijet ne pruža podršku ljudima Tigraja

Ima djece koja cjelodnevno rade u nadi da će zaraditi komadić kruha, ali ni to nije zajamčeno budući da osoba od koje prose, također, umire od gladi. Pedijatar nam poručuje da je stopa smrtnosti od neishranjenosti pet puta veća nego prije. I to bez ispunjavanja službeno priznatih kriterija za glad.

Zašto ova vijest nije na naslovnicama svjetskih medija? Gdje je sada koncert Live Aid-a?

Stravične posljedice rata još su uvijek prisutne. Usluge koje pomažu ljudima nositi se s traumom koju su proživjeli, malobrojne su i međusobno daleko udaljene u društvu gdje su vojnici opljačkali sve, od domova do bolnica. Trenutno, u trećoj godini katastrofalne suše strah od gladovanja još više dolazi do izražaja.

Od gladi se ne umire brzo. Prvo ti polako oduzima sve što imaš, a zajednice upravo kroz to prolaze.

U jednom od izbjegličkih kampova mali dječak rekao je našem suradniku da više ne osjeća  glad, ali samo zato što nema dovoljno energije da osjeti bol.

U osnovnoj školi Gendet dječak se protegnuo te kako mu se majica podignula, otkrila je njegov napuhani stomak. Doznali smo da je u njegovoj zajednici od gladi umrlo već 28 ljudi, a više od 30 djece klasificirano je kao opasno pothranjeno na temelju provedenih testova, ali zasad im pomoć nije pružena.

Nadalje, u Beati-Akor, u jednoj osnovnoj školi pojavilo se četvero djece sa svojim majkama, prašnjavi od prošnje na svaka vrata u gradu, ispruženih ruku prema đacima u nadi da će podijeliti svoj obrok s njima.

Jedna učenica, 12-godišnja Amlak, vidjela ih je, sažalila se nad njima te podijelila svoj dragocjeni obrok Marijinih obroka. Iako ova žrtva znači da ni sama neće imati dovoljan obrok, napravila je to bez sumnje, znajući da će im to pomoći da prežive barem još jedan dan.

U rujnu prošle godine, naš dragi prijatelj i suradnik pitao je: „Ako ne pomogneš ljudima od gladovanja i umiranja sada, kada ćeš? Sutra je prekasno.“

Za neke je, pak, već prekasno.