Obroci nade u vrijeme kad se glad širi dijelovima Kenije
Marijini obroci ovog trenutka hrane dodatnih 60.000 djece u sušom poharanoj pokrajini Turkani, na sjeveru Kenije.
Prvi školski obroci Marijinih obroka posluženi su u osnovnim školama Turkane prošlog mjeseca – više od 60.000 djece u 171 osnovnoj školi svakog je dana dobilo obrok od kukuruzne kaše i graha te obogaćenog ulja.
Koliko je važno da djeca dobiju obrok u školi može se iščitati iz izrečice: “Bez dima nema ni škole’; drugim riječima, ako školske kuhinje ne rade, djeca u Turkani jednostavno ne pohađaju nastavu. Opstanak velikog broja te djece u potpunosti ovisi o školi i školskim obrocima jer je cijela regija pogođena teškom sušom nakon što je četiri godine zaredom izostala kišna sezona. Zbog toga su propale brojne kulture, a usjevi se smanjili ili potpuno izostali.
Koordinirani trud Marijinih obroka Kenija
Da bi se ostvarilo proširenje programa ovakvih razmjera bio je potreban ogroman trud tima Marijinih obroka Kenija (Mary’s Meals Kenya). Amina Swedi, direktorica nacionalne organizacije Marijini obroci Kenija, objašnjava da je naša nazočnost u osnovnim školama Turkane nasušno potrebna jer je unatoč golemom trudu kenijske vlade postojeći sustav nepouzdan pa djeca vrlo često plaćaju visoku cijenu izostajanjem s nastave.
Amina kaže: “Ovog trenutka postoji ta jedna nedosljednost u sustavu prehrane u osnovnim školama tako da smo uočili da velik broj djece uopće ne dolazi u školu i ne pohađa nastavu. Razgovarala sam s ravnateljem jedne osnovne škole, koji mi je rekao da već godinu dana ne dobivaju nikakvu hranu. Broj upisanih učenika smanjio se s otprilike 500 na 100 djece. Ako u osnovnoj školi, ali i u svim ostalim školama, nema organizirane prehrane, djeca ne dolaze na nastavu.”
Slamka spasa za djecu
Od 2005. godine Marijini obroci predstavljaju slamku spasa za djecu u Turkani koja pođahaju ustanove za rani i predškolski odgoj i obrazovanje (ECDE). S obzirom na razmjere zadaće, uvođenje programa i u osnovne škole predstavljalo je izuzetno težak pothvat. Amina kaže da je količina hrane koju moraju osigurati sada dvostruko veća nego što je to dosad bio slučaj (za postojeći ECDE program).
“Logistika će biti ogroman izazov. Znam da će se naša nabava udvostručiti. Već sad hranimo više od 91.000 učenika u 675 ustanova predškolskog odgoja i obrazovanja pa možete zamisliti što znači proširenje programa na 171 osnovnih škola, koje su veće od ustanova predškolskog odgoja i obrazovanja u kojima trenutačno djelujemo. Teško mi je to uopće i pojmiti!
“Mislim da je ono na što se ovog trenutka možemo osloniti naš poslovni podel, koji dobro funkcionira u drugim državama, primjerice u Malawiju. Vjerujemo da ćemo moći iznijeti ovo masovno proširenje programa, no to ne znači da nismo svjesni koliko će to biti složena zadaća.”
Amina objašnjava kako svojim radom dotiču živote djece različite dobi – od male djece do tinejdžera, koji bi se bez Marijinih obroka ili morali samostalno snalaziti ili bi, štoviše, bili prisiljeni pomagati svojim obiteljima. Marijini obroci okupljaju djecu školske dobi u učionicama, gdje mogu steći obrazovanje i krenuti putem sigurnije budućnosti.
“Znam da nakon što se proširi glas i djeca kažu svojim prijateljima i roditelji kažu drugim roditeljima da se u školi poslužuje školski obrok, broj upisane djece će se povećati … i dosegnut ćemo još veći broj djece, iako već i sada naš rad doista ima velik utjecaj.
“Smatram da će naš program prehrane u školi pomoći djeci različitnih dobnih skupina, od male djece u dobi od dvije godine do čak 19 godina jer ovog trenutka nastava se u Turkani ne odvija na isti način kao u drugim dijelovima Kenije. U Turkani, naime, imamo djecu od devet godina koja pohađaju ECDE jer dosad uopće nisu dobila nikakvo obrazovanje. Ima čak i djece u dobi od 15-ak godina, koja smatraju da su prestara za ECDE, da im ondje možda nije mjesto, ali kad shvate da u osnovnoj školi mogu dobiti obrok, doći će na nastavu.”
Pitanje života ili smrti
Hrana će biti katalizator promjene u životu djece u Turkani, pokrajini u kojoj su nesigurna opskrba hranom i stope pothranjenosti djece među najgorima u svijetu, a glad “pitanje života ili smrti”, neraskidivo povezano sa sukobom.
Amina kaže: “Prije nego što sam došla u Turkanu vjerovala sam da je glad kad živiš na jednom obroku dnevno. Ali shvatila sam da je glad u Turkani nešto posve drugačije. Glad u Turkani znači sukob jer kad nastupi suša, nema hrane i stanovništvo se počinje seliti u potrazi za ispašom za stoku, ali i hranom za svoju djecu. Suša ih tjera da prelaze granice; ljudi iz Ugande, Etiopije, Južnog Sudana žive u nesigurnim uvjetima, a to dovodi do sukoba.
“Ovog trenutka stopa akutne pothranjenosti u svijetu iznosi 15 %, no u Turkani je ona mnogo viša. Kad promatram [glad] kroz prizmu Turkane, postajem svjesna šire slike, što je to što glad zapravo znači. Nije tu riječ o propuštenom obroku… riječ je o izboru između života i smrti.
“Najveći rezultat [programa] bit će radosna, nasmiješena lica! Dječja lica, koja ćete i sami moći vidjeti. Onog trenutka kad djeca počnu dobivati obrok u školi, i kad shvate da na taj obrok mogu uvijek računati, na njihovim licima vidjet ćete radost. I prije su znala dobivati školski obrok, ali to nije bilo ni redovito niti pouzdano… sad će njihova lica ozariti radost i smijeh koji neće tako skoro nestati.”