Nada za Haiti - Kuharica Myrlande
Myrlande je kuharica u Osnovnoj školi Verena II, u Port-au-Princeu, gdje svakoga dana priprema obroke za učenike u sklopu prehrambenog programa Marijinih obroka.
U rujnu 2023. zaraćene bande napale su Osnovnu školu VERENA II. Dogodilo se to na bivšoj lokaciji škole u Delmas 2, području Port-au Princea, koje je pod kontrolom različitih bandi. Oni nisu napali školu, ali njihov se sukob proširio na teritorij škole jer se jedna banda pokušala sakriti na prostor same škole te je bilo pucanja i na školskom igralištu. Učenici i osoblje sakrili su se u zgradu. Nije bilo ozlijeđenih, ali neke su zgrade zapaljene i uništene. Myrlande je objasnila da su pripadnici jedne bande pomogli osoblju i učenicima da pobjegnu. Škola je bila zatvorena dva mjeseca te je u veljači 2024. godine bila primorana preseliti na novu lokaciju u Mais Gateu jer je nasilje eskaliralo. Škola sada djeluje na dvije lokacije: na staroj lokaciji Delmas 2 i novoj lokaciji u Mais Gateu.
Kako bande utječu na život djece i njihovo obrazovanje?
Dan kada je škola napadnuta, bio je najgori dan u mom životu. Bila je to bitka, banda protiv bande.
I prije je bilo pucnjave i kad bi se dogodila, smjestili bismo svu djecu u blagovaonicu jer je na najnižem katu i svi bismo ležali dok ne završi. Kad bi završila, svi bismo otišli kući. Ali, ovaj puta sve je pošlo po zlu jer se banda sakrila u školu. Druga je banda uvidjela da su djeca u školi i došla ih je izvesti van. Ja sam se onesvijestila od svega.
Kad sam konačno stigla kući, moja su djeca također ležala na podu jer je bilo dosta pucnjave u području gdje živimo.
Kad se škola ponovo otvorila, molila sam se i pitala kako ću to izdržati. Bilo je stresno ići u školu svaki dan. Jedna banda rekla nam je da oni štite školu i da se ne brinemo. I tako radiš u takvim uvjetima, a mogli smo samo raditi na donjem katu zbog sigurnost. Govorili su nam da brane školu te su se kretali po prostoru škole. To je bio dodatni stres.
Na kraju je odlučeno da ne možemo više tamo raditi jer se situacija pogoršala pa smo preselili u novu školu u Mais Gate. Ali, banda u Delmasu 2 rekla nam je da ukoliko ne otvorimo ondje školu, nećemo ju više nikada nigdje otvoriti. Bila je to prijetnja.
Ako napustite njihovo područje, to je znak da više ne možete podnositi nasilje i to će dovesti do odlaska drugih ljudi. Ako i drugi ljudi napuste to područje, onda bande više nemaju stanovništvo pokraj sebe, a žele ih imati.
Zato sada imamo dvije lokacije na kojima škola djeluje. Jedna je još uvijek u Delmasu 2, a druga je smještena na novoj lokaciji. Na taj način želimo pokazati da smo još tu, da djelujemo.
Nasilje je velik problem i jako utječe na rad u školi. Učiš ili radiš, a stalno čuješ pucnjavu. Djeca se ili nose s tim ili ne dolaze u školu. Mnogi od njih i dalje dolaze u školu jer im je pucnjava postala dio svakodnevice.
Kako bande vrbuju djecu da postanu njihovi članovi?
Neka se djeca dobrovoljno priključe bandi. Ugledaju prijatelja koji ima novac ili pušku i pomisle: „Ja to želim, mogu i ja tako.“ To je zavist.
Međutim, poznajem i djecu koja su prisiljena postati članovi bande. Poznajem dijete koje je bilo oteto i pušteno nakon pet dana s puškom u ruci. To znači da je pušten na slobodu samo zato što je pristao biti član bande. Morao im se pridružiti protiv svoje volje.
Što se treba dogoditi da se djeca zaštite od novačenja bandi?
Teško je jer ima puno stvari koje treba poduzeti. Treba odraditi ogroman posao. Sad postoje programi za roditelje koji ih uče kako educirati vlastitu djecu i potaknuti ih da se klone bandi. Ne znam hoće li to imati ikakvog utjecaja. Zahtjevan je to posao jer je glavni problem glad. Mnogi su ljudi gladni.
Imate dvije kategorije ljudi. Jedni mogu podnijeti glad, a drugi ne. Na primjer, ja znam da moram podnositi što god me snađe i neću činiti zla djela makar bila gladna. Ali, postoji i druga kategorija ljudi. Oni ne mogu podnositi glad te se pridružuju bandi.
Na koji način program prehrane pomaže djeci da se odupru pridruživanju bandama?
Kad u školi nema obroka, djeca ne dolaze, a ako imaju obroke, djeca uvijek dolaze. To znači da nemaju vremena biti vani na ulici i mogu se oduprijeti onome što se tamo događa. To znači da je dolazak u školu, gdje imaju obrok, najbolji način da ih zadržiš u obrazovanju i podalje od bandi.
Kad djeca saznaju da će dobivati obroke, oni to kažu jedni drugima i svi dođu. To ih stvarno potiče da dođu u školu i ostanu u njoj.
Ima li nade za Haiti?
Prvi siječnja Dan je neovisnosti na Haitiju. Dana 31. prosinca izašla sam van kupiti sastojke za tradicionalnu joumo juhu. Bila sam začuđena brojem ljudi koju su bili vani. Mnogi su nešto prodavali. Rekla sam samoj sebi da je to način da mi Haićani pokažemo da želimo živjeti. Moramo živjeti. Nažalost, imamo lošu vlast. Oni su odgovorni za situaciju koja je dovela do postojanja bandi.
Imamo jednu izreku koja kaže da je Haiti brod i da neće potonuti. Svi vjerujemo da Haiti neće potonuti. Ja to možda neću doživjeti jer se to neće dogoditi sutra. Ali, doći će promjena i moja će djeca izvući dobrobit iz nje.