Gdje drugi ne žele ići
U Turkani, opasnosti i logistika provođenja školskog programa prehrane su ekstremni.
Kenija, država u istočnoj Africi, ima 56 milijuna ljudi. Iako u njoj ima mnogo bogatih područja (potaknutih proizvodnjom hrane, turizmom i trgovinom), postoje regije vrlo oskudnog krajobraza gdje se čini gotovo nemoguće osigurati uvjete za život.
Radimo u Keniji od 2005. godine, kada smo započeli skroman program koji je hranio samo nekoliko stotina djece uz pomoć našeg partnera, Župe Lodwar. Danas se program povećao i dostupan je novim korisnicima u izrazito teškim uvjetima pa sada hrani 139.426 gladne i osjetljive djece svaki nastavni dan.
Doći do gladne djece u nesigurnim zajednicama nikada nije bilo lako, ali situacija u Turkani, gdje dom ima oko milijun ljudi, za Marijine obroke predstavlja jedan od najvećih izazova do sada. Možda je ono što najviše zabrinjava činjenica da se situacija koja ugrožava zajednice do kojih još nismo došli stalno pogoršava.
Za one koji još nisu posjetili Turkanu, teško je i zamisliti da takvo mjesto postoji. Naš voditelj programa za Keniju, Claus Aluda, opisuje svoj prvi posjet toj regiji kao najteži put koji je ikada prešao.
“Dolazak do Marijinih obroka bilo je jedno iznimno zahtjevno putovanje. Počelo je prije nego sam završio srednju školu kada smo s crkvom išli u Turkanu. Tada sam imao samo 16 godina, a cesta je bila toliko opasna da smo morali čekati pet sati prije polaska jer su sva vozila morala putovati u konvoju. Morali smo se opskrbiti gorivom i hranom, a bila nam je dodijeljena i sigurnosna pratnja jer nam je bilo rečeno da se na putu može svašta dogoditi.“
„Naše putovanje je trajalo gotovo 10 sati i bilo je prilično napeto. Gledajući čas lijevo čas desno uočio sam da nema kuća. Jedino što sam vidio bila su djeca, naoružana puškama, kako čuvaju stoku.“
„Došli smo do crkvenog kampa, a vrućina je bila nepodnošljiva! Nisam nikada prije takvo nešto doživio. A ono što me najviše zaprepastilo je da, kada sam pogledao u tlo, nisam vidio nikakve znakove vegetacije ili trave, samo kamenje, pijesak, nešto niskog grmlja i nekoliko ovaca. Ti prizori mi nisu izlazili iz glave i stalno sam se pitao: „Što se događa ovim ljudima ovdje?“
„Rodio sam se i živio u zapadnoj Keniji, nedaleko od jezera Victoria, oko 400 ili 500 kilometara od Turkane. Živio sam na velikoj očevoj farmi gdje smo imali mnogo hrane. Nisam mogao ni zamisliti da ovakvi uvjeti negdje postoje, zbog toga je ovaj prizor bio izrazito traumatičan za mene.“
Ovo iskustvo je motiviralo Clausa da uči, istražuje, volontira i radi u razvojnom sektoru Kenije. Proveo je mnogo godina radeći na potpori djeci prije nego je saznao za postojanje Marijinih obroka. „Turkana je mjesto koje je imalo jako puno NVO (nevladinih organizacija ), sva velika imena su tu, ali nikada prije nisam čuo za Marijine obroke.“
„Od osamostaljenja Turkane prije 60 godina, milijarde su potrošene na pomoć, ali bez rezultata. Stoga, kada sam došao u Marijine obroke, za mene je to bio pravi poticaj. Bilo je uživanje - bio je to prvi posao koji sam radio gdje je sve bilo jasno i razumljivo. Mislio sam kako će to biti lako raditi. Koliko sam bio u krivu! Mislio sam kako ću samo dostavljati hranu djeci i da ću imati nešto vremena za sebe! Ali što sam više upoznavao posao u Marijinim obrocima, to sam više shvaćao koliko je taj posao različit od svega što sam do tada radio. I eto, još sam ovdje, i nastavljam dalje.“
„Posjećujući djecu i družeći se s njima, postalo mi je jasno da ako ne dobivaju hranu onda ni ne uče, što oni iskreno i priznaju. Isto kažu i predstavnici vlasti. Moj motiv je uvijek bio i sada je: biti dio pokreta koji pomaže djeci koja bi bez takvog programa bila zapuštena i napuštena, biti dio dugotrajnog rješenja za siromaštvo i nepismenost kojima se već generacijama ne nazire kraj.“
Kao voditelj programa, Claus ima tešku, ali odlučujuću ulogu. Kaže kako njegov tim ima zadatak zaštititi viziju Marijinih obroka i osigurati da kao država i dalje provode svoj strateški cilj: osigurati da djeca dobivaju svoj obrok u školi.
Njegova uloga i odgovornost je raznovrsna, od organiziranja vozila u konvoju, poslovi oko skladišta, poslovi distribucije hrane i nadzora pa sve do izgradnje partnerstva među korisnicima programa kako bi se dosegla izvrsnost. Isto kao i kod poslova u Marijinim obrocima, veze i partnerstva sa svima koji su uključeni u program ključni su za njegovo uspješno ostvarenje.
„Marijini obroci su prvo mjesto u kojem sam vidio da volontiranje funkcionira. U 11 godina koliko sam radio u razvojnom sektoru, bio sam naviknut da se svaki posao mora platiti da bi se odradio, što stvara potpunu ovisnost o novcu. Došavši u Marijine obroke, bio sam jako zabrinut kako će sve funkcionirati i što mogu očekivati. Osobito u Turkani, jer su ljudi ovdje u velikoj potrebi, i osjećaju da nemaju ništa za ponuditi. Ali što sam više slušao i proučavao načine i pristupe poslu, to sam postajao sve sigurniji. Svjedočio sam kako naša baza volontera raste i raste. Sada ovdje imamo preko 4000 volontera koji su svakodnevna podrška programu.“
„Vjerojatno moja najveća uloga u programu je omogućiti da moj tim izgradi i poveća kapacitete volontera, da oni budu potpuno predani poslu, da gradimo njihovu angažiranost i potičemo shvaćanje o vrijednosti obrazovanja. Stoga je veoma važno da se uključi cijela zajednica jer se samo tako može postići cilj.“
„Jedan zanimljiv primjer uključenosti zajednice je zajednički napor u izgradnji kuhinje i smočnice. Svjedočili smo kako su volonteri izgradili tradicionalne smočnice kako bi skladištili svoju hranu. Ispočetka je to bilo izazovno i nismo znali hoće li uspjeti, ali zajednice su to naprave samostalno, bez ikakvih troškova. Takvi primjeri iz prakse se onda šire i na druge zajednice u područjima gdje još nismo došli gdje nam ljudi priđu i kažu: “Možete li molim vas doći i kod nas, znamo da su vam potrebne smočnica i kuhinja (kako bi program počeo), evo vam fotografija, mi smo to već izgradili, samo nam javite kada dolazite!“
Stvarnost je takva da nam zajednice pristupaju i grade kuhinje i ostave bez da im itko garantira obroke jer je situacija s kojom se oni suočavaju svakim danom sve gora. „Turkana je ogromno područje, a kiše nema. Uvijek zapamtim točne datume kada je padala kiša: prošle godine to je bilo 17. i 18. travnja, a godinu prije kiša je padala 31. kolovoza. Suša je strašna, ovdje obitelji ovise o stoci, a stoka umire kada nema vode. I ne postoji ništa drugo što bi mogli raditi. Ne mogu uzgajati hranu, nepismeni su pa ne rade, dakle ovise o pomoći. Stopa siromaštva je veoma visoka, govorimo o najsiromašnijoj regiji u Keniji gdje je 85% stanovništva jako, jako siromašno, nemaju ništa.
„Iskreno govoreći, situacija je zabrinjavajuća, trenutno se nalazimo u periodu suše. Prije mjesec dana, stanje se pogoršalo iz faze alarma u fazu budnosti i opreza, a ide prema uzbuni. U nekim područjima su upravo objavili uzbunu, a kućanstva koja drže stoku su već izgubila bar 50% grla. Dakle, postaje jako teško, a neprilike s okolišem i klimatske promjene loše utječu i na nas osobno.“
„Uz to, ovdje je prisutna velika nesigurnost jer Turkana graniči s Južnim Sudanom, Etiopijom i Ugandom, a tu su također i unutarnje granice s Pokot. Granice se nalaze u područjima gdje ima nešto kiše pa raste i nešto trave. Zbog toga svi tamo vode svoju stoku na ispašu pa se izlažu mogućnosti da ih tamo napadnu i sve im oduzmu. Uvijek postoje nekakvi sukobi i nemiri u ovim područjima.“
Marijini obroci savjesno i odgovorno nastoje doći do djece u područjima gdje drugi ne mogu ili ne žele ići; služeći onima koje su svi zaboravili. Međutim, svjesni smo da to što sve donosimo i odrađujemo sami - kao što je većinom slučaj u Keniji - nije uvijek najbolji pristup.
Tamo gdje smo primijetili da postoje zajednice u koje nam je pristup onemogućen, a koje očajnički trebaju pomoć, radimo na tome da uključimo naše partnere da pošalju svoje timove. Pravi primjer toga je granični pojas u Turkani gdje radimo preko Župe Lodwar.
„Na mom početku, Župa je hranila u oko 36 centara, a sada ih ima 117. Oni imaju snažnu mrežu putem crkava i djeluju u regijama Turkane gdje postoje sigurnosni problemi.“
„Ovo partnerstvo je od neopisive važnosti. Postoje područja Turkane u kojima ni nakon pet ili deset godina, Marijini obroci ne bi mogli direktno djelovati. Logisitka je jednostavno neostvariva, a djeca su i dalje u potrebi. Stoga, ovakvo partnerstvo nam omogućuje pristup potrebitoj djeci u takvim posebnim i teškim okruženjima.“
„Cestovna mreža je jako problematična, teren zahtijeva manje, lakše kamione koji mogu voziti do 1,5 tona, a postoje i područja do kojih kamioni ne mogu doći. Na nekim mjestima dolazi i do oružanih napada. U bilo koje doba možete naletjeti na napade razbojnika, što predstavlja prevelik rizik. Za razliku od nas, Župa Lodwar već djeluje u tim područjima i dobro je poznata. Vozila koja oni koriste su prepoznata od strane zajednice pa ako i dođe do napada, rizik je minimalan zbog njihovog pastoralnog djelovanja. Tako da gotovo nikada nismo imali incidentnu situaciju. Oni imaju redovničke timove, na primjer časne sestre, koje su posvećene radu u takvim posebnim područjima i mogu nam pomoći u nadziranju i dojavama putem Župe.“
Bez obzira djelujemo li sami ili uz pomoć partnera, potreba za pomoći je jasna u ovim dijelovima Kenije. Lako bi bilo odustati i reći da su problemi i opasnosti prevelike, ali Claus uočava pozitivne promjene koje Marijini obroci ostvaruju svakodnevno.
„Mogao bih vam cijeli dan govoriti o tim promjenama. Iskreno, ta lista je preduga. Ali najočitija je, naravno, ta da smo se uhvatili u koštac s glađu i djeci je osiguran obrok. Drugo, ovaj program odgovara i na brojne druge brige i probleme koji nastaju kada je hrana nedostupna. Roditelji nisu više zabrinuti i pod stresom što su im djeca gladna i plaču, a oni ne mogu poduzeti ništa u svezi s tim. Možete zamisliti takvu tešku situaciju. Marijini obroci uistinu pomažu zajednici da odahne.“
„Još jedan veliki napredak koji je došao s Marijinim obrocima je promjena u shvaćanju važnosti obrazovanja. Prvotno su djeca ostajala kod kuće: dječaci su čuvali stoku, a djevojke bi se pripremale za udaju. Ali sada svjedočimo većem broju upisane djece u školu i taj se broj stalno povećava. Zajednice sada više cijene obrazovanje.“
„Zajednice su također promijenile svoje ponašanje i stavove. U posljednjih 60 godina, ova zajednica je uspjela dobiti sve od svojih pokrovitelja. I onda nakon dvije ili tri godine kada ta potpora prestane, zajednica se opet vrati na staro stanje. Ali putem Marijinih obroka vidimo da se ponašanje mijenja tako što unatoč situaciji u kojoj se nađu, shvaćaju da postoji nešto što im može pomoći da iz te situacije izađu. Svjedočimo to uz pomoć 4000 volontera koji rade s nama. Omogućeno im je da dođu u školu, da sudjeluju i daju svoj doprinos u obliku vremena i truda koje ulažu. Oni grade sustav. Znaju da mogu učiniti nešto za svoju djecu i imaju povjerenje u nas da ćemo održati obećanje.“
„Kada smo počeli program, uvidjeli smo da je nekoliko neformalnih škola zatvoreno, jer ako nema hrane ništa se ne događa. Ali ono što je dobro da su se takve škole počele ponovno otvarati i sada imaju program hranjenja.
„Još jedna korisna posljedica programa je da smo mi utjecali na politiku i donošenje odluka vladajućih. Uvijek nam jasno daju do znanja: „Voljeli bismo biti kao vi i imitirati vaš način nadzora hrane i provođenja programa hranjenja.“ Dakle, mi smo pokazali ljudima na vlasti i ostalim vođama kako je moguće imati integritet i biti dobar rukovoditelj. Nas uvijek pozivaju kada su nekakve prigode gdje sudjeluje vlada i kada se donose odluke vezano za rano školovanje i prehranu.“
„Infrastruktura se također poboljšava zahvaljujući našem radu. Sada smo u mogućnosti izvršiti pritisak na vlast i argumentirati kako mi osiguravamo obroke, a oni ne uspijevaju omogućiti obrazovanje. Nešto prije nego je krenula pandemija Covida-19, vlast u Turkani je zaposlila 200 novih učitelja za tamošnje škole.“
„Dakle, direktno i indirektno, naš utjecaj je velik, ogroman. To je prilično zadivljujuće.“ U mjestima kao Turkana, koja je opterećena pandemijom, rastućim troškovima života i klimatskim krizama, moramo naći načine djelovanja i ustrajati kako bismo došli do sljedećeg djeteta i osigurati da niti jedno dijete ne bude zaboravljeno. Nadzirući program hranjenja sa suhog prašnjavog tla Turkane, Claus zna, bolje od svih, da je ovo točno.
„Moj primarni cilj je i dalje održati obećanje prema djeci koja već dobivaju obroke, tako da ne dozvolimo da itko od njih ostane bez hrane. Moj drugi cilj u skladu je s globalnom željom da pokušamo osigurati put do sljedećeg djeteta i mnoge druge djece koja su u potrebi iz ovih krajeva.
„Na kraju, sanjam o tome da zajednice i vlada ostvare kapacitete i osiguraju hranjenje u školama. Ne samo u područjima gdje mi djelujemo, nego i drugdje gdje je potrebno. Jer još ima puno onih koji pate i zbog gladi gubi se jedna cijela generacija. Ako dijete ne ide u školu, njihova djeca isto neće ići u školu, a to je onda cijela generacija. Stvarno se nadam da se to može zaustaviti.”
Ako nam pomognete, moći ćemo nastaviti hraniti djecu koja već primaju Marijine obroke u Keniji. Možemo i moramo održati obećanje koje smo dali toj djeci i njihovim zajednicama.
Sada trebamo djelovati. Vrijeme je.