U posjetu Liberiji

Prvu noć u Liberiji proveo sam kod o. Adriana, mog starog prijatelja. On sada živi u župi sv. Gabrijela na periferiji Monrovije, na pola puta između aerodroma i naše baze u Tubmanburgu.

Prije četrnaest godina, kada sam prvi put posjetio Liberiju, pomagao sam istovariti kontejner humanitarne pomoći koja je u župu sv. Gabrijela stigla iz Škotske. U to je vrijeme više od polovice stanovništva Liberije bilo prisiljeno pobjeći iz svojih domova zbog brutalnog građanskog rata, a deseci tisuća ispaćenih ljudi živjeli su u logorima oko ovog mjesta.

Sjećam se očajnih ljudi koji su se gurali oko nas dok smo darove iz Škotske, hranu, odjeću, lijekove i slično, premještali iz kontejnera u skladište iza crkve.

Danas logora već odavno nema, ali taj je mali kontejner još uvijek tamo, sada pretvoren u dućančić uz glavnu cestu koja vodi iz grada prema Okrugu Bomi. Upravo su se tom cestom na kraju rata mnogi vraćali svojim selima u Okrugu Bomi. Tako smo i mi išli s njima te nakon dostavljanja humanitarne pomoći počeli pomagati ljudima da ponovo izgrade svoje živote u ratom razorenim selima.

Prije nego što sam otišao iz župe sv. Gabrijela, desetak mladih ljudi koji žive i rade s o. Adrianom ispričalo mi je uz doručak svoje priče. Slušao sam o tome što su sve pretrpjeli i koji su njihovi planovi za budućnost. Za odlazak su mi otpjevali dvije dirljive pjesme. Bile su to pjesme o njihovoj tuzi, njihovoj vjeri i njihovoj nepobjedivoj nadi.

Te su mi pjesme odzvanjale u srcu dok smo putovali prema našoj bazi u Tubmanburgu. Kontrolne točke vojske su nestale, grade se nove kuće i trgovine. Po dolasku u našu bazu odmah su me poveli u novoizgrađeno skladište Marijinih obroka gdje su uredno posložene tisuće vreća riže.

Neki iz našeg tima smiju se i šale dok utovaruju jedan od kamiona i spremaju se dostaviti mjesečnu zalihu u jednu od seoskih škola. Danas u ovom području Liberije više od 24 000 djece dobiva Marijine obroke svaki dan.

Pored skladišta, gluha djeca iz škole Oscar Romero igraju se s ogromnom loptom koju im je netko dao. Pokušavaju se popeti na nju, zakotrljaju se i svi završe na hrpi, uz vesele povike i uzvike. U vrijeme ručka sjedimo vani s o. Garryjem, svećenikom iz Engleske koji nas je prije toliko godina prvi put pozvao ovdje da pomognemo i koji ovdje živi već 35 godina.

Pridružuju nam se mnogi stari prijatelji. Moses, visoki, dostojanstveni liječnik koji vodi lokalnu kliniku i uvijek nosi bijelu uniformu sa stetoskopom oko vrata. Jednom sam na kraju rata razgovarao s Mosesom o nekim problemima u vezi s programom razoružavanja u sklopu kojeg su bivši borci razmjenjivali svoje oružje za novac i tada mi je rekao nešto što mi se urezalo u pamćenje. „Nije toliko stvar u oružju. Mi u ovoj zemlji trebamo razoružati svoja srca,“ rekao je.

Mambu, lokalni poduzetnik također je ovdje i razgovaramo o njegovom projektu uzgoja riba. Ali najveće mi je iznenađenje vidjeti Zinnaha. On je bio sa mnom onog dana 1997. godine kada smo istovarivali kontejner u župi sv. Gabrijela ali kasnije je morao pobjeći iz zemlje i izgraditi nov život sa svojom obitelji u Norveškoj. Ovo je bio njegov prvi posjet domovini od tada, s nekim prijateljima iz Norveške, i upravo je bio u svom selu da vidi majku i isplanira izgradnju škole. Jako je čudno slušati ga kako govori norveški sa svojim prijateljima!

Na šetnji prema našem uredu čeka me još jedan iznenađujući susret, s Paulom, kojeg sam također upoznao 1997. On je bio jedan od skupine muškaraca koje smo vozili iz izbjegličkog logora (gdje su živjeli tri godine) natrag u njihovo rodno selo pred kraj rata. Htjeli su se vratiti da bi mogli započeti raščišćavati zemlju i obnoviti svoje domove kako bi se žene i djeca iz sela mogli vratiti kući.

Nakon duge, nervozne vožnje duboko u šumu našli smo njihove porušene, zarasle domove prekrivene grafitima vojnika koji su ih bili istjerali. Na tlu su bile dvije lubanje. Prije nego što su počeli raditi obišli smo selo dok su pjevali „Isuse dođi, vraže odlazi“.

Sjećam se kako sam ih gledao dok su napadali šumu svojim mačetama i bio zadivljen njihovom hrabrošću. Paul je vjerojatno bio najmlađi iz te skupina muškaraca koje smo tamo ostavili toga dana.

A sad stoji na cesti pored naše baze u Tubmanburgu s velikim osmjehom na licu. Objašnjava da ovdje gradi novi dom, da će nam biti prvi susjed.

Dok ga jedno od njegove djece povlači za nogavicu, pokazuje mi svoju gotovo završenu četverosobnu kuću od blata i pletenog šiblja. Toga poslijepodneva sjedim s timom u našem uredu i planiramo širenje Marijinih obroka na još više gladne djece u ovom području. Potrebe su ogromne i u narednim mjesecima želimo doprijeti do još 10 000 djece.

Svako toliko ne mogu odoljeti a da se ne odmaknem od stola kako bih mogao pogledati niz brežuljak gdje Paul radi na svom novom domu, sa svojom djecom pokraj sebe.

Ali ljudi su ovdje zabrinuti oko onoga što se događa u susjednoj Obali Bjelokosti. Dolazak u Liberiju tisuća izbjeglica koji su pobjegli od sukoba ponovno je probudio mnoga bolna sjećanja te u ovoj izbornoj godini povećao kod ljudi osjećaj tjeskobe oko budućnosti.

U međuvremenu, ishod suđenja Charlesu Tayloru, bivšem liberijskom vojskovođi i diktatoru, također je neizvjestan. Mnogo je razloga za zabrinutost oko budućnosti Liberije, ali i mnogo razloga za nadu. A za roditelje u Okrugu Bomi barem jedna stvar je predvidljiva. Njihova djeca neće u školi biti gladna.

Share
Twit us Follow us on Facebook
Bottom logo

Hrvatska udruga Marijini obroci osnovana je u srpnju 2009