Haiti godinu dana kasnije

Magnus MacFarlane Barrow osnivač je međunarodne organizacije Mary’s Meals koja omogućuje jedan školski obrok dnevno djeci u nekim od najsiromašnijih zajednica svijeta, uključujući i siromašna predgrađa Port-au-Princea. Magnus je od prošlogodišnjeg potresa u siječnju već nekoliko puta posjetio Haiti, a ove je godine za svoj dobrotvorni rad dobio počasnu titulu časnika Reda Britanskog carstva (OBE).

Nekoliko dana nakon potresa okupili smo se u malom dvorištu oca Toma Hagana usred mračnog i razrušenog grada. Svuda uokolo nas čuli smo pucnjavu, buku helikoptera koji su dolazili i odlazili iz Port-au-Princea, ljudske krikove, jauke i ljutito vikanje.

Moji prijatelji, o. Tom Hagan i Doug Campbell, čija organizacija Hands Together je naš partner na Haitiju, nekoliko dana ranije ispuzali su iz svoje razrušene kuće (hrpa smeća koje je stajala pored nas) sa samo manjim ozljedama. Dva sjemeništarca koja su živjela s njima nisu se uspjela izvući i jednostavni križevi u blizini sad označavaju njihov grob.

Usprkos njihovim nedavnim iskukstvima, a možda i upravo zbog njih, o. Tom i Doug shvatili su odmah, i to puno dublje nego ja (ja sam taj dan doletio kako bih im se pridružio) da će bilo kakva pomoć koju možemo pružiti kao odgovor na patnju oko nas, biti vrlo mala u odnosu na veličinu užasa koji je zadesio ovo područje. Počeli su koristiti izraz „poniznost na djelu“ kako bi opisali način na koji bi trebali razmišljati o našem radu ovdje, što je značilo da nam je trebalo postati vrlo jasno koliko smo mali i koja su nam ograničenja prije nego bilo što poduzmemo.

U kutu dvorišta, uz privremeno sjedište organizacije Hands Together, O. Tom izgradio je malu kapelicu od stvari spašenih iz razrušene kuće – stolice za ljuljanje, razbijenog raspela, malog kipa Gospe i slike dva sjemeništarca koja su poginula u rušenju kuće. U toj smo se kapelici na kraju dana svi zajedno pomolili.

Sljedeće jutro otišli smo u obližnji Cite Soleil, jedno od najozloglašenijih predgrađa na svijetu, gdje Hands Together rade već dvanaest godina i gdje su izgradili sedam škola u kojima smo dijelili Marijine obroke. Te škole postale su nevjerojatan simbol nade osiromašenim i ispaćenim ljudima tog mjesta u kojima je šest tisuća djece dnevno dobivalo jedan topli obrok i stjecalo obrazovanje.

Kroz naš tmuran i emocionalan obilazak otkrili smo razinu oštećenja na školama koje je na nekim školama bilo nepopravljivo. Djeca koja su inače primala školske obroke sad su sjedila ispred na hrpama građevnog materijala i gledala u razrušene učionice. Neki od lokalnih muškaraca koji su bili s nama u tom trenutku, a koji su odrastali ovdje među bandama, nasiljem i tučama te posvetili veliki dio svog života gradnji i vođenju tih škola, zaplakali su na prizor onoga što su stvarali godinama, a što je potres uništio u nekoliko sekundi.

Dok sam se probijao kroz ruševine prema kuhinji škole Svetog Franje Saleškog, smrad je postajao nepodnošljiv i počeo sam se pripremati na ono što ću zateći tamo. Osjetio sam veliko olakšanje kad sam uvidio da se smrad širio iz lonca s grahom koji je prije služio za pripremu Marijinih obroka. Izvan kuhinje sreo sam Vanessu i Marie, dvije kuharice Marijinih obroka koje su mi objasnile da su bile „do laktova u grahu“ i pripremi obroka za idući dan kad je tlo počelo podrhtavati, ali da su se uspjele izvući na sigurno.

Kasnije sam se vratio do mjesta gdje su o. Tom i Doug sazvali sastanak svih voditelja zajednica u Cite Soleilu s kojima su već dugi niz godina surađivali. Tijekom tog prvog sastanka napravljeni su planovi koji su se već taj dan, po završetku sastanka, počeli primjenjivati. Jedan od timova počeo je odmah raditi na procjeni potreba u Cite Soleilu kako bi ustanovili tko je poginuo, tko je ozlijeđen, kome je srušena kuća itd.

Ostali su formirali timove koji su počeli sa raščišćavanjem materijala iz ruševina i izvlačenjem još upotrebljivih cigli kako bi mogli, što je prije moguće, ponovno izgraditi vanjske zidove oko školskih dvorišta i tako stvorili sigurne baze u kojima bi mogli ponovno započeti s radom. Ništa od svega toga ne bi bilo moguće da nije postojalo uzajamno povjerenje između lokalne zajednice i organizacije Hands Together koje se godinama gradilo i pri čemu je stvorena mreža ljudi povezanih s vođenjem škola koji su sad mogli djelovati. Jedan od ključnih elemenata tog pristupa bio je da se, kad god je to moguće, ljudima plati posao kako bi mogli uzdržavati svoje obitelji i vratiti dostojanstvo potrebno za obnovu vlastitih života.

Uskoro je postalo jasno da Cite Soleil nije tako teško pogođen kao drugi dijelovi grada. Većina ljudi ovdje je već imala hranu, vodu, kanalizaciju i zdravstvenu skrb. Njihovi domovi bili su načinjeni od tankog lima zbog čega je pri urušavanju više ljudi i preživjelo. Tad sam shvatio da sve te stvari koje su milijuni ljudi u sada razrušenim područjima očajnički trebali, iste stvari koje su stanovnici Cite Soleila isto toliko očajnički trebali i prije potresa.

U danima i tjednima koji su uslijedili, donacije za stanovnike Haitija počele su pritjecati u Mary’s Meals iz cijelog svijeta. Donirano je skoro 1,3 milijuna funti – taj zapanjujući iskaz velikodušnosti omogućio nam je da nastavimo s pružanjem hitne pomoći i da podržimo trud oko obnove i oporavka tog dijela svijeta na dulje razdoblje.

Osim dijeljenja hitno potrebne hrane iz naših sjedišta u Cite Soleilu, surađivali smo i s našim dugogodišnjim partnerom, Caritasom u Hincheu, u središnjem dijelu Haitija kako bismo podržali tisuće raseljenih ljudi koji su pristizali iz Port-au-Princea u očajničkoj potrazi za pomoći.

U Cite Soleilu smo se koncentrirali na izgradnju privremenih učionica kako bi se djeca mogla vratiti nastavi jer su škole zahtijevale dugoročnu obnovu. Dva mjeseca nakon potresa privremene strukture bile su završene te je djeci bilo omogućeno da se vrate u škole gdje su uz dnevne lekcije opet mogla dobivati Marijine obroke.

Od tada, uz redovno hranjenje djece, Mary’s Meals omogućuje i redovan ručak za stare i nemoćne u istim kantinama u kojima poslužuju obroke za djecu.  Jedno od ljepših sjećanja koje imam iz ove godine je kad sam ušao u jednu od tih kantina i promatrao muškarce i žene kako pjevaju duhovne pjesme zahvale i oca Toma kako s ogromnim smješkom na licu pleše s jednom od gospođa tamo.

Nakon godinu dana, zaključujemo naše pružanje hitne pomoći na Haitiju i ponovno se usmjeravamo na dijeljenje Marijinih obroka velikom broju osiromašene djece koja tamo žive.

Već smo pokrenuli projekt u novim školama te sad dnevno hranimo 15000 djece – prije potresa smo hranili 12000 djece – i intenzivno radimo na prikupljanju sredstava koja će nam omogućiti da pokrenemo projekt prehrane i u drugim školama koje su na našoj listi čekanja.

Sad, više nego ikad, vjerujemo da će djeca koja su živa i zdrava upravo zbog Marijinih obroka, a zbog kojih ujedno imaju priliku steći obrazovanje, postati ljudi koji će riješiti probleme koji pritišću Haiti. Molim Te, Bože, da s vremenom ta djeca uspiju postići ono što iznenadna navala pomoći od raznih agencija i institucija nije uspjela, i od kojih se to niti ne može očekivati.

Nakon dvanaest mjeseci konačno mogu našim donatorima izjaviti da je novac koji su donirali spasio puno života, pomogao u obnovi škola, dao hranu i sklonište mnogima i omogućio da tisuće od najsiromašnije djece na svijetu prima jedan obrok dnevno na mjestu svog obrazovanja.

Naravno, moji prijatelji na Haitiju bili su u pravu kad su shvatili da će naša pomoć zapravo biti mala u usporedbi s količinom patnje, međutim, to opet ne znači da su naši napori i napori tolikih malih dobrotvornih organizacija bili beznačajni – u životima onih koji su imali koristi od donirane pomoći, ta je pomoć bila itekako značajna.

Share
Twit us Follow us on Facebook
Bottom logo

Hrvatska udruga Marijini obroci osnovana je u srpnju 2009